Monday 31 December 2012

2012 is for lovers and friends



To što u 2012. godini nisam pisala blog ne znači da nisam slušala muziku. Zapravo i nisam previše, ali sam isprovocirana domaćim listama gde ni na jednoj nema Doris Bizetić Nygrin koja je hteli mi(vi) to ili ne obeležila proteklu godinu odlučila da napravim svoju krajnje pristrasnu listu <3

SREĆNA NOVA
p.s. Deda Mraz [ne]postoji


Dakle, 10 numera plus 1 cover gratis:

10.  Post Modern Team - Never Let You Down





09. Airiel - Funerals



08. Ariel Pink's Haunted Graffiti - Kinski Assassin




07. Jedward - Waterline




06. Motorama - Rose In The Vase




05.  Twin Shadow - Five Seconds




04. Maps and Atlases - Remote and Dark Years




03. Tennis - It All Feels The Same




02. The Shins - Simple Song




01. Doris Bizetić Nygrin - Spectacular Glory (na žalost na netu nema cela pesma)





i bonus cover:
Work Drugs - Against All Odds (Phil Collins cover)



Thursday 16 August 2012

Doručak kod Jarinja


Ovih dana na RTS-u emituje se reklama kroz koju narod serbski biva podsećan da je na Kosovu ostala šaka Srba braneći komad svete zemlje i da je ta šaka gladna te da bi bilo dobro da pošaljemo sms u visini od, slagaću, 50 dinara, kako bi taj neko ko je napravio/naručio istu reklamu, dušebrižnik since 1389 d.o.o. mogao te mučene ljude, koji su očigledno veći Srbi od svih nas koji u tom trenutku reklamu i gledamo i da nahrani.

Pošto sam na sažaljenje imuna i ne zapošljavam palac i novčanik još otkako je Katarina Rebrača na račun raka dojke kupovala Šanel cipele imala sam samo snage da održim mali govor televizoru, pre nego sam unapred počela da se radujem novoj epizodi serije Un Paso Adelante koju nam, blagosloven bio, Studio B još jednom reprizira.

Govor je pored par vulgarnosti na račun nepoznate osobe koja oglašava tuđu glad sadržao i to da odbijam da se osećam loše zbog gladnih ljudi na Kosovu koji žive u logoru poznatijem u medijima kao "Srpska enklava" jer u jednom istom takvom, koji se vodi pod geslom građanskih sloboda i evro-integracija živim i sama, i da ako su već gladni, u šta ni jednog sekunda nisam posumnjala, zašto ih kojim slučajem država koja ih kad god im zatrebaju beskrupulozno koristi, i ne nahrani, ili zamoli Novaka Đokovića da plati porez Srbiji, ili bar proda zelenašima orden Svetog Save, ako taj išta vredi, pa da od prihoda pokrije obrok i tog poslednjeg bedema srpstva.

Takođe sam pitala televizor da li tih 50(ak) dinara za sms čini i potvrdu da sam dobra srpkinja i da sam u stilu Kosovke devojke napojila nekog Toplicu ili Miloša? Šteta što u Srbiji danas nema osobe kredibiliteta koji je imao Uroš Predić, pa da me u nekom ovdašnjem post-modernom maniru ovekoveči, kako za samo 50 dinara kupujem legitimitet dobre i odane Srpkinje dok konačno nahranjeni "Srbin sa Kosova" trlja ispoščeni mu stomak i odlazi na Jarinje da da život. Velika je bojazan da bi od svega nastao tek jedan Op-art komad.

Televizor na žalost ništa nije odgovorio, jer tako to valjda ide kad je vlast tiranska, komunikacija je uvek jednosmerna, a vicevi se pričaju tiho, jer ozna sve dozna.



Friday 25 May 2012

Crvene plišane stolice


Danas je izgoreo bioskop Kozara. Miris paljevine širio se visoko kroz Bulevar. Neko je zaplakao, nekome se pomalo slomilo srce. Sve je bilo na svom mestu, policijska kola, vatrogasne brigade, ulice su vrvele od novinara, islednika, slučajnih prolaznika. Svi su se zauzeli da spase bioskop. Kažu da se čula eksplozija.

Ne sećam se poslednjeg filma koji sam gledala u Kozari. Ne sećam se ni prvog, ni broja projekcija na kojima sam tamo sedela. Sećam se velikog hola i sale sa balkonom. Dobro se sećam tog balkona. Sećam se nas desetak iz odeljenja, kako bismo vikendom popodne otišli na film, prvo u Mek, uzeli bismo sladoled, a onda u salu, na balkon. I tako skoro svaki vikend. Ponekad smo jeli kokice iz Pećine. Nismo jeli semenke nikada jer se pričalo da čika koji prodaje urinira po njima da bi bile slane. Sladoled ili kokice.

Ne sećam se kada su se Kozara i ostali bioskopi zatvorili. Mogla je to biti 2003. ili 1998. godina? Ne sećam se ni razloga? Pamćenje je ružna osobina jer je selektivne prirode. Sećam se na primer bioskopa Kosmaj, projekcije filma Ostrvo Dr. Moroa, taj film je potvrdio da ću voleti distopiju; sećam se Zvezde, tu sam se posle jedne projekcije dugo ljubila na kiši u nekom terazijskom prolazu. Sećam se dobro Fontane, tu me je tata kao jako malu odveo da gledam Rock and Roll vragolane, i već tada, sa celih 5 ili 6 godina odlučila sam se za Elvisa; Sećam se reklami za Stimorol i Juicy Fruit žvake pred projekcije, čini mi se mogla bih ovog trenutka da prepoznam sve one nasmejane Amerikance sa zabrinjavajuće lepim belim zubima u gužvi neke kalifornijske plaže; džingla produkcijske kuće VANS; sećam se Jadrana i osećaja kada uđeš na film preko dana, a onda po završetku, Trg Republike u noći. Sećam se Odeona, Malog Odeona, onog uskog strmog prolaza do sale. Sećam se i bežanja sa časova da bih otišla u Kinoteku.

Čini mi se, da mi je svaki odlazak u bioskop pomalo promenio život.

Danas je izgorela Kozara. Promenila se samo nakratko trasa autobusa 26; umesto preko Terazija, disipičar je vozilo preusmerio u Dečansku.

 

Tuesday 6 March 2012

Marina ima talenat: JER STE VI TO TRAŽILI.

Kada sam obrisala blog nisam ni u jednom trenutku osetila grižu savesti prema svom stvaralaštvu. Kako došlo tako prošlo. Međutim kada su oni koji su ga čitali počeli da mi govore da je bez veze što sam to uradila i da su voleli blog, shvatila sam da sam ipak malo zla i sebična...

No, najveća nepravda nije učinjena ni prema mom delu, niti prema svima koji su blog čitali, najveća nepravda je učinejna prema Marininom talentu. Zato, sada i ovde, rekonstrukcija blog posta Marina ima talenat.

Dakle,

Marina ima najluđi talenat na svetu. Primećuje disproporcije na licima i sličnosti među ljudima. Kako sam to otkrila. Pre par godina bila je izuzetno popularna serija Nip/Tuck. Prilično glupa priča o dva plastična hirurga, koji u svojim neverovantim životima imaju još neverovatnije poduhvate...


E ovaj kao "lepši" "bolji frajer" šta god, je mučio Marinu. Strašno joj je ličio na nekoga. Razbijala je glavu, umirala u mukama, nije mogla da se seti. Prebirala je po sećanju poznata i nepoznata lica.


Stalno je ponavljala: "Znam to čelo i te svetle oči znaaaaaaam."



I onda niotkuda, jednog dana, Marina se setila


Thursday 16 February 2012

SCISSORS or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb

Na dan 15. februara 2012. godine, negde oko pola 7 izjutra, radnik na pregledu prtljaga na aerodromu Luton oduzeo mi je makazice. Ne bi bilo ništa strašno oko toga da makazice nisu bile preko 20 godina stare i da mi ih kao devojčici nije poklonila baka, koje više nema. Makazice mi je kupila ko zna iz kog poriva, valjda da seckam papir za kolaže koje sam kao dete neizmerno volela da pravim. Bile su dovoljno male da se ne ozledim (previše), a imale su i plastične ručkice. Kasnije, te iste makazice postale su koristan deo pribora za manikir. Neverovatno je da je jedan tako sitan predmet, podložan starenju i kvarenju, uspeo da, kod inače smotane i sklone gubljenju mene, preživi sve ove godine.

No, makazice su sahranjene na aerodromu Luton, oko pola 7 izjutra. Neko je shvatio, da pribor za nokte može biti opasno oružje za terorizam pretpostavljam i da nikako ne bi bilo prikladno da se u avion uđe sa jednim; neko drugi samo sluša naredbe. Pitam se, šta li je o terorizmu milsila moja baka kada je makazice namenila detetu.

Pretpostavljam takođe da je i velikim delom ovaj potez bio moja lična greška jer odakle mi zaboga ideja da makazice pravo sa crne liste terorističkog oružja ponesem sa sobom. Na žalost, ili na potencijalnu terorističku sreću, radnik na pregledu prtljaga nije primetio značajno oštriju turpiju. Dok sam plakala u aerodromskom toaletu, pomišljala sam da naudim sebi istom tom turpijom, tek kako bih pokazala nepravdu učinjenu na mojim makazicama koje su završile na nekom britanskom smetlištu, da se možda za koji eon u kruženju materije u prirodi, ponovo sretnu sa mojom bakom. Turpija je ostala u zadžepku torbe.

Nije bilo krvi.

ashes to ashes.
dust to dust.